Jedno od načela Europskog foruma za slobodu obrazovanja je pravo na različitost u edukaciji koja uz državne škole uključuje i privatne škole, kao i različite alternativne i eksperimentalne pokušaje u odgoju i obrazovanju.
U odnosu na ostale zemlje članice Europske unije, Hrvatska zaostaje po broju i raznovrsnosti privatnog obrazovanja koje u našoj iznimno tradicionalnoj atmosferi teško pronalazi put do javnosti i razvijanja pozitivne svijesti o takvom tipu obrazovanja bez predrasuda.
Privilegiranost, snobizam, elitizam, novac, uspjeh — epiteti su kojima se vrlo često opisuju privatne škole. No, s obzirom na strukturu učenika privatnih škola kao i njihovih posebnosti, ovakve stereotipne odrednice treba sagledati ne samo s jednog već s više stajališta.
Hrvatski školski sustav u posljednjih nekoliko godina postao je platforma eksperimenata, reformnih pokušaja i neuspjeha, a sve to pod budnim okom komentatora stručne i nestručne demokratske publike. U monopolu javnih službi na području obrazovanja, razvoj privatnog školstva u Hrvatskoj stavljen je na margine.
Malo je vjerojatno da će u narednih nekoliko godina privatni obrazovni sektor moći konkurirati javnome, no to ne znači da privatne škole ne mogu svojim specifičnostima (pa čak i ekskluzivnošću) dobiti kvalitetnog prostora u hrvatskoj obrazovnoj strukturi.
Osnivanje privatnih srednjih škola
S obzirom na vrste programa koje nude, srednje škole u Hrvatskoj dijele se na gimnazije, strukovne škole i umjetničke škole. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, na početku školske godine 2021./2022. u Hrvatskoj je djelovalo 37 privatnih srednjih škola u 182 razredna odjela s 2604 učenika, što je blagi porast u odnosu na statistike prethodnih godina.
Razvoj privatnih škola u Hrvatskoj započeo je 1993. godine kada je s radom započela osnovna škola Juraj Dobrila u Puli. Iste godine osnovana je i prva privatna Srednja ekonomska škola “BIG” u Splitu, a kontinentalni priključak ovom trendu dogodio se 1997. godine kada je osnovana prva privatna srednja škola na području sjeverozapadne Hrvatske.
Osnivači privatne školske ustanove mogu biti privatne ili fizičke osobe, sukladno odredbama Zakona o ustanovama te Zakona o odgoju i obrazovanju. Na temelju akta o osnivanju, osnivač podnosi zahtjev Ministarstvu čije stručno povjerenstvo utvrđuje ispunjava li školska ustanova propisane uvjete za početak rada. Nakon izdavanja rješenja, privatna škola stječe pravo javnosti.
Financiranje privatnih srednjih škola
Školska ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne samouprave financira se iz državnog proračuna, što se ne odnosi na ustanove kojima je osnivač druga fizička ili pravna osoba. Ovakvim izuzetkom iz državnog proračuna, privatne škole moraju same osigurati financijska sredstva koja su potrebna za rad, a na zadovoljstvo svih radnika i učenika škole.
U skladu s navedenim, neizostavno je pitanje: na koji se način financiraju privatne škole? Odgovor je veoma jednostavan — školarinama i eventualnim donacijama. Ova činjenica sa sobom nosi brojne dileme, potencijalne rasprave i pitanja kao što su zašto bi roditelji za svoje dijete plaćali obrazovanje koje im je po zakonu u Hrvatskoj besplatno i dostupno?
Jasno je da je privatno obrazovanje usluga i po svojoj definiciji podrazumijeva financijsku naknadu. Također, takva vrsta školovanja je isključivi odabir učenika i njihovih roditelja. No, to ne znači da bi u skladu s pravom na jednakost u obrazovanju privatne škole trebale funkcionirati bez državne pomoći, primjerice u obliku subvencija, stipendija, poreznih olakšica ili nekih drugih vrsta potpore.
Izazovi privatnih srednjih škola
Bilo koji oblik privatne odgojno-obrazovne ustanove u Hrvatskoj, pa tako i srednje privatne škole, mora djelovati u skladu s pravilnicima i zakonima koji se primjenjuju i na državne ustanove. Dakle, praćenje propisanih i aktualnih kurikula te svih nastavnih planova i programa obavezno je, kao i dogovoreni načini vrednovanja učenika.
Ono u čemu privatne srednje škole imaju slobodu je kreiranje vlastitog rasporeda nastave, fakultativnih predmeta, izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti koje će biti u skladu s vizijom škole te u potpunosti prilagođeno učeničkim potrebama.
Pa tako primjerice Prva privatna gimnazija u Varaždinu svoju nastavu izvodi u blokovima od 8 tjedana što omogućava učenicima da se usredotoče na manji broj predmeta odjednom te uče efikasnije. Upravo se u ovakvim mogućnostima privatne škole mogu izdvojiti kvalitetom i raznovrsnošću svojih programa te tako mladim umovima ponuditi nešto drugačije.
Prednosti za učenike
U hrvatskom obrazovnom sustavu jedino i završno mjerilo kvalitete rada škole i učenika je njihov uspjeh na ispitima državne mature. Ako zanemarimo sve ostale odgojne elemente, upis na fakultet ponekad je (i nažalost) zaista jedini cilj gimnazijskog obrazovanja.
Državna matura problematika je sama za sebe, no tko je u toj utrci pobjednik — privatne ili državne srednje škole? Dok se rezultati učenika na državnoj maturi iz privatnih škole ne nalaze pri vrhu, treba se zapitati što privatne srednje škole mogu kao prednost ponuditi konkurentnim javnim školama.
Privatne srednje škole najčešće upisuju učenici koji žele individualizirani pristup te skoro pa obiteljsku atmosferu u kojoj nisu samo brojka u imeniku. Također, učionice privatnih škola otvorene su i za učenike koji iz bilo kojih razloga ne mogu redovno pratiti zadane nastavne planove i programe (profesionalni sportaši, glazbenici, učenici s teškoćama i sl.).
Nastava bez stresa te susretljivost i pomoć nastavnika u obavljanju školskih obaveza jedna je od najvećih prednosti manjih razrednih odjeljenja do 15 učenika. U takvom okruženju lako je prepoznati kvalitete i skrivene talente svakog učenika kao i njihove želje te individualne kompetencije.
Mogućnost da se na satu za svakog od njih odvoji vrijeme za rješavanje svih nedoumica i eventualnih nejasnoća oko nastavnog gradiva, za učenike su od neprocjenjivog značaja. Maksimalna posvećenost, potpora i razumijevanje u svim aspektima odgoja i obrazovanja sastavnice su u kojima privatne škole imaju apsolutnu prednost pred javnim školama.
I na kraju, ne manje važno, nastavni kadar koji je pomno odabran da bi svojom kreativnošću, osobnošću i profesionalnošću mogao pratiti i ostvarivati potrebe učenika.
Nove generacije, novi zahtjevi
Posljednjih nekoliko godina borba za učenike prilikom upisa u srednje škole sve je žešća. Državne i privatne srednje škole različitim promocijama te raznovrsnim programima pokušavaju privući osmaše koji u moru mogućnosti pokušavaju za sebe pronaći najbolji odabir.
Generacija Z i njihovi roditelji sada više nego ikad iskazuju svoje nezadovoljstvo obrazovnim sustavom i u potrazi su za suvremenom i individualnom nastavom koja će moći pratiti i zadovoljiti njihove edukacijske potrebe. Iako u odgoju i obrazovanju treba poštivati temeljna načela, ne možemo ignorirati trendove koji se mijenjaju iz dana u dan.
U brzim društvenim i vrijednosnim promjenama privatni obrazovni sektor će se s obzirom na svoju fleksibilnost lakše i brže prilagoditi izazovima te svojim budućim učenicima ponuditi obrazovanje kakvo žele i zaslužuju.